Grad Vis smješten je na istoimenom otoku u srednjem Jadranu, jednom od najudaljenijih hrvatskih otoka. Povijest grada seže daleko u prošlost, a prve pisane izvore nalazimo još u antici kad je grad bio jedno od prvih urbanih središta na istočnoj obali Jadrana.
Početkom 4. st. pr. Kr. na području današnjeg grada Visa dolaze Grci sa Sirakuze predvođeni Dionizijem Starijim sa ciljem pronalaska novog uporišta na Jadranu te osnivaju koloniju Isa koju odmah i utvrđuju. Nakon Dionizijeve smrti, Isa postupno postaje sve samostalnija, a time i jača svoju ekonomiju, gospodarstvo te uspostavlja trgovinske i pomorske veze s ostatkom Mediterana.
Nakon dugog razdoblja savezništva s Rimom, Isa u sukobu Rima s Pompejom odabire poražene Pompeje te gubi svoju samostalnost i postaje dio Rimskog Carstva sve do njegovog propadanja. U tom je razdoblju Isa zadržala svoj status trgovačkog, lučnog i kulturnog središta, imala je vlastite zakone, kovala je vlastiti novac te intenzivno gradila javne i sakralne objekte.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva te pada Salone ne znamo mnogo o životu na u gradu između kasne antike pa sve do 12. stoljeća. Grad je postupno iseljen, preostalo malobrojno stanovništvo okrenulo se agronomiji, a u arhitekturi nema značajnih nalaza stoga se grad veličinom i stanovništvom srozao i izgubio na važnosti.
Jedini je spomen Ise u djelu Venecijanska kronika Ivana Đakona u kojem spominje 996. godinu i mletački pohod na hrvatsku obalu kada Badovarije Bragadin sa šest brodova dolazi na Vis i odvodi zarobljenike oba spola u Veneciju te u djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju Carstvom koji spominje otok Vis, uz otoke Sušac i Lastovo, kao one koji nisu pod vlašću Pagana. Kasniji izvori o Visu javljaju se tek u doba renesanse kada jača interes za antiku pa književnici i humanisti koji posjećuju Vis opisuju ostatke već tada porušene Ise.
U razdoblju srednjeg vijeka Vis doživljava buran povijesni period izmjena vlasti kraljeva i velikaša koji su vladali dalmatinskim otocima, od Bizanta do hrvatskih knezova, a od 12. stoljeća otok je dio hvarske komune. Do 16. stoljeća glavno je naselje na otoku je Velo Selo (današnje Poselje) sa župnom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Gospa od Velega Sela, nakon čega stanovništvo migrira iz unutrašnjosti prema obali.
U novom vijeku otok je najduže je okupirala Mletačka Republika (1420.-1797.). U tom razdoblju otok se intenzivno razvija, grade se ili nadograđuju sakralni objekti u gradu i na području cijelog otoka, a viški i hvarski plemići tijekom 15. do 17. stoljeća grade raskošne kuće, ljetnikovce i kule na svojim posjedima. Početkom razvoja stambene arhitekture i povećanja broja stanovništva u zaljevu, počinju se formirati naselja Kut i Luka čije će spajanje formirati grad Vis.
Nakon pada Venecije, otok dolazi pod austrijsku vlast, potom pod francusku upravu (1805.), a zatim ga osvaja engleska mornarica (1811.). U kratkom periodu engleske uprave grad je fortifikacijski ojačan sustavom tvrđava i martelo kulama na ključnim uzvisinama koje su omogućavale nadzor nad cijelom lukom i sjevernom stranom otoka.
Nakon pada Napoleona i raspada ilirskih provincija, 1815. godine otok je pridodan Austriji, odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji koja vlada sve do kraja Prvog Svjetskog rata. U tom se razdoblju nadograđuju postojeće tvrđave, a u središtu viškog zaljeva gradi se centralna obrambena tvrđava Baterija. Godine 1866. odvila se velika Viška bitka između Austrije i Italije u kojoj sudjeluju i Hrvati, a tijekom tri dana bitke te neuspješnog zauzimanja viške luke zahvaljujući tvrđavi Bateriji, Talijani bivaju poraženi od strane iskusnog austrijskog admirala Tegethoffa te se mornarica povlači u Italiju.
Nakon raspada Austro-ugarske 1918. godine otok pripada Italiji sve dok 1921. godine ne postane dio Kraljevine SHS. Tijekom Drugog svjetskog rata Vis je ponovno okupirala Italija 1941., a nakon talijanske kapitulacije otok je bio jedini dio Jugoslavije kojeg Nijemci nisu okupirali. U poslijeratnom razdoblju otok je zbog svoj strateškog položaja pretvoren u vojnu zonu, izgrađeno je više desetaka vojnih objekata, baza, tunela i podzemnih skloništa te je bio zatvoren za strance sve do 1989. godine. Nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, jugoslavenska se vojska povlači s otoka Visa 30. svibnja 1992. godine.
